MIRTA JUŠIĆ DOVOĐA

Znanje, pomaganje i prilike – put od umjetnice do poduzetnice

Razgovarali smo s našom članicom tijekom pripreme za snimanje namjenskog kratkog akcijskog filma inspiriranog filmovima o Jamesu Bondu u predsjedničkom apartmanu Hotela Dubrovnik. Mirta Jušić gaji veliku ljubav prema svom poslu, kontinuiranom educiranju i vraćanju društvu u obliku pomaganja drugima.

Kako bi sebe opisali? Tko ste vi?

Jako teško pitanje jer to kako ti sebe vidiš nema veze s onim kako drugi tebe vide, ali reći ću ti ono što mislim. Dakle, imam šest do sedam godina do mirovine i mogu reći kako sam jako zadovoljna sa svime što sam naučila i tako se onda nekako i opisujem sama sebi: žena sam s puno iskustva koja i dan danas uči. Shvatila sam kako je zapravo najbolja investicija u životu investicija u znanje. Mogu doći krize, mogu ti uzeti novce, plaću, imovinu, ali znanje ti nitko ne može oduzeti. To je uvijek najbolja investicija zato što ti pomaže da se vratiš na noge, i to je nešto po čemu ja živim.  

Okolina uvijek komentira kada su pozitivne situacije kako je meni lako jer imam svoju tvrtku. Kada je loše,  onda komentiraju kako sam si sama kriva jer sam mogla odabrati neko sigurno zanimanje poput državne službe, ali iskreno ja sam radije sama svoj šef.  S druge strane, u privatnom životu je problem što ja toliko volim svaki svoj posao koji sam ikad radila, toliko uživam u poslu, da sama sebi zapravo ostavljam premalo privatnog života. On se prelijeva u poslovni. Stalno odlučujem da ću si ga dati više. Počela sam si davati nekoliko kraćih godišnjih tijekom godine, po tjedan dana, i svako neko vrijeme si napravim onak’ nešto za gust, priuštim si poneko putovanje. Navečer kad završim s poslom, s mužem gledam kvalitetne serije. To jako volimo i onda to komentiramo. Istina, nije balans, nije da je pola-pola, ali sam sada ipak jako zadovoljna i s privatnim životom.  

Općenito, ekstrovert sam i druženje s ljudima me puni, kao i rješavanje problema jer sam problem solver po prirodi. Što je veći izazov, to mi je zabavnije. 

 

Kako usklađujete sve aktivnosti i tvrtku koju vodite? 

Sve se isprepliće i nadopunjava. Kad sam ušla u ovo što danas radim već sam bila s jedne strane profesionalna prevoditeljica, a s druge strane urednica na radiju 101. Znači, već sam bila u novinarstvu. Kako sam bila simultana prevoditeljica, znači da je moja razina engleskog bila visoka, što mi je otvorilo vrata prema stranim produkcijama. Prije rata sam bila turistički vodič i zato sam tijekom rata znala veliki dio Jugoslavije i uvijek se sve to nekako nadopunjavalo jedno na drugo. Također, kada radimo nekome poslovni video, ako on nema definiranu strategiju, ako ne zna kamo želi ići i kojim putem, onda prvo krenem od toga. Cijelo moje konzultantsko školovanje i MBA dođu do izražaja kad klijentima u kratko vrijeme pomognem da definiraju što žele postići, i onda im videom i online kampanjom kao firma pomognemo da to postignu. Koristim sada u poslu sva svoja iskustva od prije, i zanimljivo je što ih je tako puno, jer mogu dosta pomoći ljudima. 

 

Što je sve definiralo Vaš profesionalni put do danas?

Nekoliko stvari za koje sam mislila da su najgore u mom životu. Kada sam bila u gimnaziji dogodila mi se  Šuvarova reforma. Dočekala nas je iza ugla, nismo mislili da će nas zahvatiti. Krajem 2. razreda su nam rekli kako ćemo morati odabrati nešto usmjereno jer od iduće godine gimnazije neće postojati. Mislila sam kako je to kraj svijeta i da sa 16 godina ne poznajem sebe dovoljno kako bih odabrala što ću raditi, da se to radi tek s 18 ili 19 godina kad biraš faks, a ne da usred gimnazije biraš nešto što više neće biti gimnazija.  

Moj tata, psiholog, odveo me kolegama u zavod za zapošljavanje. Prođem ja svu onu profesionalnu orijentaciju i oni meni lijepo pametno kažu kako sam ja za novinara. Razlog tome je što pišem, elokventna sam, idu mi jezici i ophođenje s ljudima. Meni je to tada bilo izvan pameti. Završila sam u filmskom razredu u bivšoj drugoj gimnaziji, i te dvije godine su bile među najboljim godinama u mom životu. Tada sam naučila osnove, povijest i teoriju filma, i iako sam nakon toga odlučila studirati povijest umjetnosti i filozofiju, to me zapravo odredilo. 

Puno stvari koje ti se čine kao najgore na svijetu na kraju ispadnu najbolje koje su ti se mogle  dogoditi. Na primjer kada je došla kriza 2008., radila sam u američkoj konzultantskoj tvrtci gdje sam pomogla da osnuju strateški odjel, ali u toj krizi oni su propali, nakon čega je nas 50-tak završilo na ulici. Par dana nakon što sam bila tako bez posla, zovu Australci i kažu kako su vidjeli moj profil na internetu i kako trebaju producenta u Hrvatskoj za jednu televizijsku priču. Na koncu sam s njima napravila 4 priče u nekakvih 4-5 mjeseci za prestižnu emisiju 60 Minutes, i tako sam krenula u ovo što danas radim. Par puta u životu mi se dogodilo nešto za što misliš da je situacija iz koje se nećeš izvući, a na kraju svaki put je ispalo – ne bolje nego što sam se mogla nadati, nego daleko bolje.  

Također, jedna od stvari koje su me obilježile je bilo sa 16 godina, kada sam počela zarađivati pretipkavanjem tekstova. Lektorirala sam ih, prevodila sam prvo s engleskog na hrvatski. Vrlo brzo sam se specijalizirala za prijevode s hrvatskog na engleski jer sam shvatila kako se to traži jer je malo dobrih prevoditelja za tu kombinaciju. Bila sam jako mlada i meni je strahovito imponiralo kad me ljudi ozbiljno shvaćaju i kad mi vjeruju, a imam 16 ili 19 godina. Jedan od tih mentora bio je profesor na Strojarstvu za kojeg sam radila preko studentskog servisa. Davao mi je sve ozbiljnije i ozbiljne poslove. Na kraju mi je našao posao u tadašnjem Jugoslovenskom udruženju za mjerenje i automaciju, koje je imalo ured na Fakultetu strojarstva, što je meni bilo sjajno jer je odmah pored mog filozofskog fakulteta. 

Rad za tog gospodina omogućilo mi je da puno od njega naučim o organizaciji vremena, biranju prioriteta i stvarima koje ne sanjaš da će ti trebati.  Baš zato što me dosta ljudi kao mladu, iako to nisam očekivala, uzimalo za ozbiljno, danas volim pomagati mladim ljudima kako bi nešto naučili i dajem im priliku, tako da manje-više svaki put kad imamo nekakvo veliko snimanje imam par mladih ljudi koji su prvi put na setu, koji su tu da nauče. Lijepo je kada ti neko kao mladom pruži priliku. Sada konkretno imam na ovom projektu direktora fotografije koji je na početku svojih dvadesetih i treća je godina faksa. Čovjek bi mogao reći tek treća godina faksa, i računati kako zna premalo, ali on već ima oko 9 godina iskustva. Ne treba nekoga gledati samo po starosti, nego treba gledati što ta osoba zna, od kuda dolazi, gdje je sve stjecao znanje, što je sve radio na projektima. Kad pričaš malo s njim, jako brzo ga shvatiš ozbiljno jer vidiš kako zna svoj posao.  

 

Zašto ste se odlučili na upisivanje MBA programa?  

Zato što sam studirala povijest umjetnosti i filozofiju. Možeš misliti što bi tržište napravilo od mene da sam kao poduzetnica ostala na toj razini znanja! Prožvakalo bi me, ispljunulo, i ne bi ostalo ništa od mene kao poslovne žene da sam se oslanjala na to što sam na faksu naučila. Na MBA sam išla s 10 godina iskustva vođenja svoje tvrtke. To je bio Henley Management College, bila sam druga generacija u Hrvatskoj. U to vrijeme su dolazili njihovi britanski profesori u Hrvatsku kako bi u 2-3 dana ispredavali cijeli semestar, onako jako koncentrirano. To je bilo strahovito zanimljivo. Uvjet za ulazak je bio da si dovoljno visoko u hijerarhiji kako bi mogao unositi promjene u tvrtki u kojoj radiš. Jer svaki ispit, od prvog ispita pa sve drugo, polagao si na onome što si isprobao na vlastitoj koži u svojoj tvrtki. Tko nije imao menadžerskog radnog iskustva, taj nije prolazio, tako da smo svi bili otprilike sličnih iskustava. Bila sam među rijetkim malim poduzetnicima jer je to bio jako skup studij u ono vrijeme. Učili smo jedni na primjerima drugih i izmjenjivali iskustva. Niti jedan profesor također nije bio bez širokog praktičnog iskustva, nitko od njih nije bio samo na sveučilištu pa radio znanstvena istraživanja, to su sve bili ljudi iz prakse, koji su završili taj studiji i naknadno učili kako predavati drugima. Kod Henleya mi se jako sviđalo što je bio manji postotak teorije, a ostalo – zasuči rukave i radi praktično, implementiraj naučeno.

Jedan od razloga zašto sam htjela upisati MBA je to što nisam imala menadžerska znanja, ne dolazim iz takve obitelji. Doma to nisam mogla naučiti. Kod kuće se jako jako cijenila umjetnost i kultura, ali da znaš napraviti novce, to ne. Moja mama je govorila „Ako netko ima puno para, sigurno ih je stekao nekakvim zaobilaznim, nepoštenim putevima“. Drago mi je što Udruga poduzetnika sad radi na popravljanju te slike gdje mali poduzetnik, ako je uspio, ne znači da je to jedino mogao nepošteno. Znam za sebe i svoje etičke principe, i znam kako sam pošteno došla do ovoga što imam, teškim i upornim radom. 

 

Koja razlika je u vođenju ljudi i poslovanja prije i nakon završene MBA poslovne škole?

Kad sam krenula imala sam svoj web studio gdje sam ja bila jedini zaposleni. Bilo je nas nekoliko koji smo radili zajedno. U to vrijeme, 1998., nitko nije vjerovao kako im je za poslovanje nužna web stranica. Krenuo je MBA, jedan ispit, drugi ispit, i nije prošla godina, a ja sam već imala dva poslovna partnera. Prije toga smo jedni drugima bili dobavljači i kupci. Došlo je do toga da smo se sastajali i radili zajedno sve češće, pa smo odlučili udružiti snage i sredstva i početi raditi zajedno. Znači bilo je nas troje vlasnika, pokrenuli smo novi i veći web studio, i oko godinu dana nakon što sam upisala MBA imali smo već ukupno 8 stalno zaposlenih ljudi. Stvar je u tome što sam u početku, dok sam radila sama, krenula stihijski, od ideje i na temelju intuicije, ali kada kreneš u poduzetništvo onako kako se to radi planski, pa izbjegneš porođajne muke, onda se dogodi to što se nama dogodilo – brz rast i napredak. Sigurna sam kako bez MBA-a tako snažna ekspanzija ne bi bila moguća. Puno sam ulagala u znanje i prije. Neke stvari, poput marketinga, sam ponavljala i na MBA programu, ali smo to ovaj put drugačije prošli s tim praktičnim zadacima. Kada u praksi primijeniš naučeno i posložiš si strategiju, taktike i marketing, onda krene i prodaja. Znanje se isplati, strašno se isplati, jer ne otkrivaš toplu vodu i ne treba ti tri godine za nešto za što ti može trebati par mjeseci.

 

Što biste promijenili kada bi imali današnje znanje i novi početak s 18 ili 25 godina?

U slučaju da je tada i bilo poslovnih škola, zbog toga u čemu sam ja odrasla, ja za njih ne bih znala. Znači, morala bih promijeniti cijelo svoje djetinjstvo kako bih došla do toga da upišem neku poslovnu školu. Tada si imao samo ekonomiju na Ekonomskom fakultetu, a svi znamo kako to nije menadžment. Dakle, mijenjala bih da je tada bilo tih škola. Možda bih otišla na filmsku akademiju umjesto odlaska na filozofski faks, ali tada bih vjerojatno nakon toga otišla više u igrani film, ne u dokumentarce. Ako gledaš retrogradno, sve se dogodilo s razlogom i sve se dogodilo u pravom trenutku. 

 

Koji vam je bio najveći poslovni, a koji privatni izazov?   

Rat, poslovno i privatno. Rat te nauči kako su ti granice uvijek dalje nego što ti misliš. Kad izvještavaš s bojišta moraš sačuvati hladnu glavu i nikad si ne smiješ dozvoliti da počneš paničariti i da se to osjeti u tvom izvještaju. Kreneš to raditi i vidiš da možeš, nabilda te jako, tako da sam se kasnije morala obuzdavati kad sam s drugim ljudima, pogotovo ako nešto radimo zajedno, kako ne bih ispala gonič robova.  

Rat je baš bio i poslovni i privatni izazov jer mi je prva tvrtka, osnovana 1989., propala u roku od dva tjedna. Regrutirali su mi poslovnog partnera i ostale smo samo tajnica i ja. Nekoliko najbitnijih klijenata su isto povukli u vojsku, sve je ostalo nenaplativo.  Morali smo zaustaviti poslovanje jer nismo više za koga imali raditi. No, kao i COVID-19, opet se „propast“ pokazala kao prilika: da nisam završila i ja na bojištu oko dva tjedna nakon mog poslovnog partnera, ne bih danas radila to što radim.

 

Na koji način smatrate da bi svatko od nas mogao učiniti ovo društvo boljim neovisno od države? 

Problem je što kad gradimo posao previše gledamo na profit. Način razmišljanja u Hrvatskoj uvijek pita što tu ima za mene. Pravi recept je postaviti pitanje “Kako ja tebi mogu pomoći?” i s vremenom će se početi i nama vraćati. Zato mi se sviđa udruga MBA Croatia jer radimo upravo to, gledamo kako možemo pomoći jedni drugima.

 

Što bi savjetovali kolegama menadžerima/poduzetnicima i mladim nadama?

Cjeloživotno školovanje, širenje znanja i kako pomoći drugima.

 

Koje benefite vidite da pruža MBA Croatia? 

Upoznala sam još ljudi sličnih sebi. Ne mogu reći da mi se itko ne sviđa, jer smo se brzo shvatili, slično razmišljamo. Zajedno širimo znanje, nesebično. Pomažemo si i razvijamo se međusobno.

 

Gdje vidite udrugu MBA Croatia za 5 godina?

Vidim kako se širi po još par gradova, tako da se raširi po cijeloj Hrvatskoj.  

 

Koji doprinos mislite da možete dati kao profesionalac?

Smatram kako mogu doprinijeti u radu udruge svojim znanjem i uslugama, prijenosom znanja kroz on-line predavanja i tečajeve. Voljela bih ostaviti stečeno znanje drugima na korištenje.