Maja Hranilović

Od državne službenice do voditeljice konzultantske tvrtke – zdrava doza rizika za osobni i profesionalni rast

Maja je izvršna direktorica konzultantske tvrtke Ecorys Hrvatska d.o.o., koja se bavi strateškim planiranjem, reformama javnog sektora, javnim politikama te, posebice, razvojem poduzetništva. Ecorys Hrvatska d.o.o. je članica međunarodne Ecorys grupacije, jedne od najstarijih europskih konzultantskih kuća, nastale 1929. godine iz Nizozemskog ekonomskog instituta. Ecorys je 1969. Godine dao i jednog Nobelovca za ekonomske znanosti, Jana Tinbergena. 

Biologinja po struci, uživa spajati inače teže spojive sektore i dionike i pronalaziti i razvijati kvalitetne projekte i partnerstva. Najdraži su joj projekti u kojima javni sektor i poduzetnici surađuju za dobrobit šire zajednice, povećanja kvalitete života i jačanja gospodarstva u nekoj regiji.

Kako biste se opisali? Tko ste vi?

Vrlo znatiželjna i optimistična osoba, doduše ponekad malo raspršena na previše strana. No kod mene zaista prevladava pozitivan stav prema svijetu; nalazim uvijek bar neke pozitivne strane, čak i kad ih nema (smijeh). Interesira me puno tema iz različitih područja i to unosim i u svoj posao. Jako me veseli otkrivanje poveznica između na prvi pogled „različitih svjetova“, bilo ljudi, bio tema, i kreiranja novih oblika suradnje i partnerstava.

Sportski sam tip, osnovnu školu sam provela na biciklu i košarkaškom igralištu, plivala sam za svoj PMF, bavila se jedrenjem na dasci, a danas sam aktivna u nordijskom hodanju (s elementima cross-fit treninga). Pjevajući u zborovima puno sam putovala i to mi je bio prekrasan period života – osim što sam upoznala kulture koje vjerojatno ne bih baš lako mogla turistički upoznati, u zboru sam upoznala i supruga (smijeh). 

Po struci sam magistra biologije i ekologije, a skoro cijeli život se bavim regionalnim razvojem, strateškim planiranjem i javnim politikama.  Spoj sam poduzetnika i državnog službenika – 12 sam godina već u poslovnom svijetu, a prije toga sam 12 godina provela kao službenica u državnoj upravi. Takvo dvojako iskustvo mi zaista pomaže sagledati „širu sliku“ i razumjeti poglede i potrebe i javnog i poslovnog sektora, što pokušavam iskoristiti kroz projekte na kojima radim. Kroz cijeli profesionalni vijek mi je bilo jako važno raditi posao koji ima jasnu i mjerljivu svrhu za širu zajednicu.

Što je sve definiralo Vaš profesionalni put do danas?

U tinejdžerskim godinama prilično me odredilo vrijeme koje sam provela u SAD, za vrijeme očevog angažmana gostujućeg profesora na jednom američkom sveučilištu. Osim što mi je bilo zanimljivo doživjeti kako američki tinejdžeri razmišljaju, žive, druže se, iskusila sam i drugačiji način školovanja. Predmeti su bili osmišljeni interaktivno i interdisciplinarno, nastava projektno organizirana u timovima, učili smo kroz filmove i samostalne eksperimente, odlično se zabavljali i usput jako puno naučili. Tamo sam zavoljela biologiju i odlučila studirati to područje. Ipak, unatoč prekrasnom i zanimljivom iskustvu, nisam osjetila potrebu ostati u SAD-u, nisam osjetila da tamo pripadam. No još uvijek imam velik osjećaj zadovoljstva zbog tog iskustva – boravak u drugoj državi, drugoj kulturi, zaista širi vidike…

Po završetku fakulteta zaposlila sam se u Ministarstvu razvitka i obnove koje je u to vrijeme tražilo biologe za multdisciplinarne timove koji su radili na strategiji razvoja Hrvatske. Tu govorimo o periodu nedugo nakon Domovinskog rata, kasne devedesete. Dosta dugo radila sam kao biolog na programima održivog upravljanja zaštićenim prirodnim područjima  – posebno na otocima. Kada su počeli intenzivniji kontakti vezano uz pridruživanje Hrvatske EU, tražili su se ljudi koji se dobro snalaze u komunikaciji s međunarodnim institucijama i u međunarodnom okruženju. Tako sam se, umjesto mojeg sna da završim kao kustos u nekom prirodoslovnom muzeju ili kao istraživač na Institutu Ruđer Bošković, našla u upravi ministarstva koja je odrađivala neke od ključnih poslova vezano uz priključivanje Hrvatske EU. 

Ako izuzmemo direktnu pomoć za poslijeratnu obnovu, u početku je prva komunikacija i pomoć EU Hrvatskoj bila usmjerena na razvoj županija koje su najviše stradale u ratu i na učenje kako kvalitetno planirati razvoj koji se temelji na partnerstvu svih dionika u društvu i zajedničkom promišljanju vizije razvoja i razvojnih projekata. Za isti stol morali su sjesti predstavnici neke vodeće političke opcije, predstavnici civilnog i poslovnog sektora, predstavnici manjina i drugi, i zajednički osmisliti viziju razvoja određene regije i način na koji će se usmjeriti dostupna financijska sredstva. Tu sam prvi puta shvatila da me veseli spajanje različitih dionika koji inače prirodno ne surađuju, kao i otkrivanje njihove međuovisnosti. Izuzetno sam puno naučila o načinu i alatima za „pomirenje“ različitih ambicija i interesa različitih skupina i pomoći da dođu do zajedničkih ciljeva ili zajedničkih projekata. Bilo je jako zanimljivih projekata kao što su izrada operativnog plana oporavka opožarenih područja na otocima, osmišljavanje i izgradnja razvojnih centara za određene industrijske sektore (drvni sektor, metaloprerađivački sektor, ICT i dr.). Meni kao biologu-ekologu je jedan od najdražih projekata je bilo osmišljavanje tematskih staza na otoku Lokrumu. Uz pomoć povjesničara, kulturnjaka, geografa, geologa i biologa osmislili smo tematske rute, napravili interaktivne karte i poučnu eko-stazu kojima se u kratkom vremenu mogu posjetiti zanimljivi spomenici i prirodni geološki fenomeni, a kroz povijesne priče upoznati se s mističnim i nepoznatim legendama toga kraja. Ova eko-staza je iznimno popularna među posjetiteljima Lokruma i danas. Nadalje, u suradnji s poduzetnicima realizirali smo projekt Industrijskog parka Nova Gradiška, gdje i danas renomirane proizvodne tvrtke imaju svoje pogone, u  Slavonskom Brodu pomogli smo Srednjoj poljoprivrednoj školi „Matija Antun Reljković“ da s EU fondovima opreme laboratorije najsuvremenijom opremom ne samo za nastavu nego i kao podrška lokalnom poljoprivrednicima. Takvih projekata je bilo stvarno puno…

Kako su se s vremenom pojedini sektori unutar ministarstva prirodno počeli puno uže specijalizirati za određene poslovne procese, što meni po osobnosti i afinitetima više nije bilo toliko privlačno, tražila sam sredinu u kojoj bih mogla zadržati istu ili sličnu širinu poslovnih aktivnosti. Otprilike u to vrijeme počeo se razvijati i privatni konzultantski sektor vezano za strateško planiranje i pripremu razvojnih projekata. Bez obzira na veliki rizik prelaska iz sigurnosti državne uprave u poslovni svijet, i to baš 2007/2008 kada je nastupila i ekonomska kriza, odlučila sam otići iz ministarstva i ono što sam najviše voljela raditi ponuditi klijentima na tržištu, što znači u stvari testirati koliko to moje stečeno znanje i iskustvo zapravo vrijedi. Ta mi je odluka bila dodatno teška jer je teško u državnoj upravi steći realan osjećaj koliko vrijediš na tržištu. 

Nadala sam se i pokazalo se ispravnim da će mi odnosi izgrađeni s potencijalnim klijentima i međunarodnim institucijama pomoći u nalaženju novih angažmana. I ranije sam imala priliku voditi jedan projekt nizozemske konzultantske firme Ecorys koja mi se svidjela zbog otvorenosti, neposrednosti, učinkovitosti i načina rada,pa mi se relativno brzo pružila prilika surađivati s njma kao free lancer. Taj početni dvogodišnji period suradnje s Ecorysom bio mi je transformacijski u smislu građenja poduzetničkog mindseta. Kad su odlučili otvoriti podružnicu, ponudili su mi posao izvršnog direktora i tako je započela moja karijera u poduzetničko-korporativnom svijetu – zajedno sa suradnicom Ksenijom Petrović, također članicom Udruge MBA Croatia, 2012.g. dobila sam smo zadatak izgraditi lokalnu konzultantsku firmu koja će podržati Hrvatsku na putu prema članstvu u EU i pomoći joj da iskoristi sve prilike za razvoj koje to članstvo pruža. Iako smo u vlasništvu korporacije, lokalno smo zapravo bili start-up i na nama je bilo osmisliti koncept poslovanja, pronaći tržišne niše, doći do klijenata i izgraditi lokalni tim. Nakon nekoliko godina uspjele smo izgraditi stabilan posao, zaposliti ljude i stvoriti mrežu domaćih i stranih klijenata iz javnog i privatnog sektora. Karakterno prilično različite, izvrsno smo se nadopunjavale i jako sam zahvalna Kseniji za taj period suradnje. 

Iako smo relativno mala firma, za sada nas je samo 8 stalno zaposlenih, ponosni smo što radimo na nekim značajnim projektima, za koje vjerujemo da će imati utjecaj na razvoj naše države, posebice ovdje mislim na veće poduzetničke projekte koji se ostvaruju u suradnji s javnim sektorom. U zadnje 3-4 godine pomogli smo preko 50 tvrtki da osiguraju javno financiranje za svoje projekte i ostvare bolju suradnji s javnim institucijama.

Jako sam zahvalna da sam imala prilike u životu susresti ljude koji su mi ne samo bili podrška i inspiracija nego i pravi mentori, iako ne uvijek u formalnom smislu. Ti moji „mentori“, osim iz poslovnog okruženja su se nekad znali nenadano pojaviti i iz kruga prijatelja (moja iskrena zahvalnost Darku Cesaru), a nekad iz potpuno neočekivanih krugova kao na primjer moj trener nordijskog hodanja Boris Dovijanić  koji me, bez obzira što je puno mlađi od mene, često oduševljava i jako motivira svojim promišljanjima…

Što Vas je privuklo članstvu u udruzi i što se promijenilo u Vašem načinu rada susretom s MBA programom?

Osobno nisam završila cjelovit MBA program, zasada tek nekoliko kraćih tečajeva na IEDC Bled, tematikom vezanih uz MBA program te jednoipolgodišnji program Integrirane škole za organizacijski razvoj – ISOD. Odlučila sam se učlaniti u ovu udrugu prvenstveno iz jer su me privukle relevantne teme koje udruga pokriva kao i entuzijazam članova na kojima počiva iznimna aktivnost i bogati program udruge. Svakako nisam zatvorila vrata ideji da ću jednog dana upisati i cjelovit MBA program.

Krao rezultat obrazovanja vezanog uz MBA-teme, možda najveću promjenu u svojem načinu rada vidim u načinu vođenja i motiviranja ljudi. Timski sam igrač i uživam u uspjesima cijelog tima. Vodim više razgovora jedan na jedan, o tome zašto radimo to što radimo i što nas veseli ili muči u poslu. Razumjela sam da je moj zadatak u poziciji direktorice osnaživati svoj tim i jako mi je drago kad me kolege prestignu i u nekim stvarima postanu bolji od mene, kada im pomognem da sami pronađu rješenja, bez da uvijek sama sve znam. E, upravo spoznaja da ja ne moram uvijek znati sve odgovore mi je bilo jedno od najvećih učenja (smijeh).

Veseli me što su u Udruzi članovi otvoreni za osobni i društveni razvoj, promjene, nove ideje – rijetko se nađu sugovornici o tim temama i zato mi je privlačno biti u tom krugu. 

Što biste promijenili kada bi imali današnje znanje i novi početak sa 18 ili 25 godina?

Ranije bih pokrenula svoj posao i preuzela odgovornost i za ljude i poslovanje; više bih se okružila ljudima različitima od sebe jer inspiracija za nove poslovne pothvate može doći ih različitih smjerova. Više bih riskirala, manje bih se bojala grešaka. Ali generalno mi je drago da mi je put išao tako kako je išao. Danas me više nije strah promjena i preispitivanja i ne ustručavam se o nečemu promijeniti mišljenje, ne bojim se da ću zbog toga izgubiti kredibilitet ili čak identitet.

Koji vam je bio najveći poslovni, a koji privatni izazov?   Koji su vas izazovi obilježili u životu?

Privatno definitivno izazov koji još uvijek traje – kako odgojiti dvije tinejdžerke (smijeh). Kontinurano se susrećem s novim izazovima i prisiljena sam tražiti rješenja „out of the box“… to mi definitivno onda pomaže i u drugim aspektima života!

Najveći poslovni izazov mi je bio kada sam na početku svoje karijere samostalnog konzultanta, bez formalne edukacije i samo s iskustvom bivšeg državnog službenika, morala pripremiti dubinsku analizu tržišta i srednjoročni plan razvoja kompanije i prezentirala ga pred cijelom upravom međunarodne korporacije, što je na kraju prošlo izvrsno jer sam nakon toga dobila ponudu za zaposlenjem. 

Što čitate, kako se motivirate? 

Na mojem noćnom ormariću obično je 5-6 knjiga, a uvijek paralelno čitam po jednu na temu managementa i poslovnog razvoja i jednu beletristiku. Trenutno čitam knjigu „Sinovi, kćeri“ Ivane Bodrožić, o ponavljajućim obrascima u odgoju djece u manjim sredinama koji znaju biti jako ograničavajući za tu djecu – buduće ljude koji tako odrastaju s nepotrebnim osjećajem krivice za ono što jesu. Istovremeno čitam i „Immunity to Change“ Roberta Kegana i Lise Lahey, koju bih svakao preporučila, a  koja govori o nesvjesnim uvjerenjima koja nam otežavaju provođenje promjena u svojim životima koje bi nam bile nužne za kvalitetniji život i rad. Knjiga zaista motivira na istraživanje i preispitivanje svojih paradigmi, razloga zašto nešto radiš i jesu li su tvoje paradigme podržavajuće ili štetne za daljnji razvoj. Slučajno se poklopilo, ali obje se knjige zapravo s različitih strana bave jako sličnom temom…

Na koji način smatrate da bi bismo kao društvo, poduzetnici, manageri i individualci mogli učiniti ovo društvo boljim? Mislite li da ste/ smo uspješni u tome? 

Mislim da je ključna otvorenost za učenje i spremnost na promjene; potom daljnje podizanje integriteta poslovanja, veći fokus na ljude. Razumijevanje da kao menadžeri i lideri imamo odgovornost stalno raditi na sebi i pomoći drugim ljudima da rastu.

Kao društvo smo još prilično daleko od toga, ali ima prekrasnih primjera da se može, i to nema veze s generacijama. Divno je vidjeti primjere kada se poduzetnici međusobno podržavaju i slave uspjeh drugih poduzetnika. Treba slaviti i konkurenciju, i ona nam pomaže da se stalno unaprjeđujemo. Mislim da je takav stav važan da se društvo u cijelosti poboljša. 

Prema Vašem mišljenju, koliko tu može pomoći MBA Croatia i koji doprinos mislite da možete osobno dati? 

Udruga doprinosi povezivanju ljudi koji dijele iste vrijednosti i motivirani su uložiti svoje resurse za kako bi pridonijeli poboljšanju, razmjenjuju ideje, međusobno se inspiriraju i dijele vrijednosti koje smatram bitnima – integritet, otvorenost, poštovanje, međusobna podrška i nesebično dijeljenje znanja i iskustava. Spajanje ljudi različitih profesija i pozadina često dovodi do potpuno novih ideja, poslovnih poduhvata i nove pokretačke energije. To bi pojedinac teško ostvario.

Imajući u vidu da sam jedna od rijetkih u Udruzi koja dubinski poznaje i javni i privatni sektor, mogu pomoći u razvoju projekata suradnje i realizaciji nekih poduzetničkih ideja koji bi pomogli širem razvoju u određenoj sredini. Primjerice, puno radimo s tvrtkama koje rade na principima društvene odgovornosti i ulažu u zajednicu. Kroz naše savjetovanje i pomoć u povezivanju s nekim javnim institucijama javljaju se zajednički projekti te kompanije s istim resursima kroz takvu suradnju multipliciraju učinke svojeg ulaganja. 

Što bi savjetovali kolegama menadžerima/poduzetnicima i mladim nadama?

Treba ostati znatiželjan, imati povjerenje da možemo učiti jedni od drugih, znati da dijeljenjem znanja i iskustava svi zajedno rastemo.

Usudi se preuzeti odgovornost. I neuspjeh je uspjeh ako iz njega nešto naučiš. Dugo mi je trebalo da prihvatim da mnogo toga ovisi samo o mojoj vlastitoj percepciji koliko je u stvari velik moj manevarski prostor  i razvijem osjetljiv radar na vlastite izgovore koji me koče da napravim pozitivne promjene u poslu i životu.

I želim svima da imaju svojeg Darka i Borisa i njima slične…