Krešimir Golubić

Važna je ravnoteža uma, duha i životne okoline!

Kao svestrani sportaš, poduzetnik, trener, predavač i političar, Krešimir nastoji mudrost istočnjačke filozofije primijeniti kroz svoju aktivnu ulogu u društvenoj zajednici i smatra da je povjerenje i aktivno sudjelovanje svih svjesnih građana u društvenom životu ključno za skladan razvoj i napredak zajednice. 

Kako biste sebe opisali? 

Sport, biznis, politika i afinitet prema znanstvenim istraživanjima u domeni razvoja i financiranja SME sektora. Oženjen, otac troje djece, poduzetnik – vlasnik poduzeća Golmax d.o.o. za distribuciju i veleprodaju auto opreme u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji i Bosni i Hercegovini. Osim toga, dugi niz godina suradnik u Doing Business istraživanju Svjetske banke za Hrvatsku. Predsjednik Odbora za gospodarstvo Ivanić-Grada i bivši gradski vijećnik te laureat European Personnel Selection Office za Head of Unit u institucijama Europske unije. Također unutar europskog projekta u Razvojnoj agenciji držim radionice za poduzetnike i obrtnike iz tema pokretanja i praćenja poslovanja, financijske strukture poduzeća, izrade poslovnog plana itd. Osim uobičajenog engleskog, govorim njemački, francuski i ruski jezik, a položio sam i prvi stupanj kineskog, budući da radim s kineskim firmama.

U sportu sam aktivno već 35 godina, konkretno u karateu, u kojem sam bio državni prvak i član hrvatske reprezentacije, a danas kao predsjednik i član trenerskog tima vodim sportsko udruženje Karate klub Mladost Ivanić-Grad koje ima 150 članova i po uspjehu je svrstano u 10% najboljih među 140 klubova u Hrvatskoj, a u zadnjih nekoliko godina osvojili smo čak 5 medalja na europskim i svjetskim prvenstvima za hrvatsku reprezentaciju.

Što je definiralo Vaš profesionalni put do danas?

Prvo radno iskustvo stekao sam kao osnovnoškolac u ljetnim radovima, a nakon toga kao srednjoškolac u ljetnoj praksi u Njemačkoj, u velikoj trgovačkoj kompaniji Metro C&C AG gdje je na mene ostavio jaki utisak njemački način organizacije, usmjerenost prema kvaliteti i efikasnosti, poticajna komunikacija između zaposlenika, voditelja i uprave. Nadalje, Ekonomski fakultet završio sam u Osijeku, na kojem sam u trećoj godini studija dobio nagradu grada Osijeka za najboljeg studenta godine. Tijekom studija uključio sam se u prva hrvatska natjecanja u menadžmentu kroz inicijativu „Mladi hrvatki menadžer“ u kojem sam kroz nekoliko individualnih selekcijskih kola, uspio doći do finala sa svojim timom.  Poslijediplomski znanstveni studij Financije poduzeća završio sam na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a u međuvremenu sam završio i dvogodišnji MBA program na Cotrugli Business School kao stipendist treće generacije. 

Poduzeće koje vodim osnovali su moji roditelji te sam ga preuzeo od njih kako bih pokazao koliko vrijedi znanje koje sam ranije stekao na studiju. U jednom trenutku želio sam vidjeti gdje se nalazim i koliko vrijedim u odnosu na ostale menadžere europske razine te sam se prijavio i uspješno prošao selekciju Europske unijekroz EPSO selekcijski proces kadra u Bruxellesu iz područja ekonomije, koji se sastojao od nekoliko krugova selekcije, a obuhvaćao je razne testove procjene sposobnosti verbalnog, numeričkog, apstraktnog zaključivanja, testiranja situacijskog razmišljanja, sposobnosti vođenja i suradnje, prezentiranja, nalaženja rješenja, mentalne otpornosti, analitičkih vještina, sposobnosti isporuke rezultata te poznavanje europskih institucija.  Zadnjih par godina kao laureat nalazim se na Rezervnoj listi kandidata za menadžere u europskim institucijama. Nažalost, Hrvatska je jedina država EU koja još nije angažirala svoje EU laureate, budući da na neki način predstavljamo konkurenciju kandidatima koji se regrutiraju iz hrvatskih ministarstava i javne uprave. 

Što se sporta tiče – u karateu sam se našao jer se uz tijelo vježba i um, a ujedno mi pruža uvid u jedan mentalitet koji nije zapadni, koji se bazira na ravnoteži, a ne primarno na rastu, a uz to društvo kojeg obilježava zajednica, nasuprot individualiziranom zapadnom društvu, s pojedincem u fokusu . Dalekoistočni način razmišljanja teži ravnoteži uma, rezultata i napora, a ne samo rastu koji je usmjeren samo na sebe i postizanju rezultata, medalja, uspjeha. Pored toga bazira se na vrijednostima marljivosti, časti, samodiscipline i upornosti. Smatram da će vrijeme azijskog mentaliteta prije ili kasnije prevladati jer se puno bolje nosi s promjenama, stresom i poimanjem života i okoline. U zapadnom svijetu samo ljude doživljavamo kao bića, dok svime ostalim upravljamo kao objektima. No, istočnjački način razmišljanja smatra da sve ima svoj duh, od životinja, biljaka, vode, zraka te se gleda na način je li nešto dobro za zajednicu i je li neka aktivnost u ravnoteži s prirodom, a ne samo odgovara li pojedincu. Razmišlja se u kategorijama svakodnevnog napretka korak po korak, a ne brzog rasta, za razliku od nas koji sve želimo što brže i što prije. Važna je ravnoteža uma, tijela i životne okoline i zato mislim da možemo učiti od takve civilizacije, na koji način slagati prioritete. Evo jedan primjer, iako jedni i drugi živimo u tržišnoj ekonomiji, na Dalekom istoku vrijedi shvaćanje da je nečije bogatstvo definirano izgledom njegovog tijela i duha, a ne samo onim što posjeduje. Na zdravlje se može utjecati ne samo zdravim navikama i prehranom kao što govorimo na zapadu, već i nečim poput pravilnog disanja, a ono je povezano s neurološkim i hormonalnim sustavom osobe. Prema dubini i ritmu disanja trenutno možemo prepoznati u kakvom stanju se neka osoba nalazi.

A politički dio – s vremenom sam uvidio da naš poslovni svijet predstavlja samo realno 20% hrvatske realnosti, a ostalo je svijet običnih građana sa svojim civilnim sustavom vrijednosti i načinom razmišljanja.  Pokušao sam svoje europske ideje i način razmišljanja prezentirati građanima, tj. biračima i dobiti povratnu informaciju te sam kao nezavisni kandidat izabran u Gradsko vijeće Ivanić-Grada. Generalno naši građani u Hrvatskoj su prilično politički nesvjesni i neinformirani, a uz to smatraju da institucije nisu na strani ljudi, no s druge strane ne znaju koliku moć imaju u rukama kao birači koji svojim glasom mogu izravno kreirati promjenu. Često si uopće ne mogu predočiti usporedbu svakodnevnog pojedinca u Hrvatskoj s nekom razvijenijom europskom državom. Primjerice, u Austriji već svaki maturant poznaje svoja osnovna građanska i politička prava, te kojim ih kanalima i procesima može kroz institucije ostvariti. Međutim, kod nas uslijed nepovjerenja u politiku i institucije, skoro 2/3 građana ne sudjeluje na izborima te propuštaju iskoristiti najefikasniji način da kažu što misle kad ih se pita. 

Moje ideje su stvaranje povjerenja u zajednici, pojednostavljivanje i prilagođavanje svakodnevne birokracije potrebama građanima, a ne obrnuto, te aktivno uključivanje građana kroz volontiranje. Četvrta ideja je urbano planiranje životne okoline. 

U Hrvatskoj se događa da se ideje koje su se negdje pokazale uspješnima pokušavaju doslovno preslikati, bez prilagodbe, i onda ne ostvare uspjeh koji se očekivao. Kod nas je popularno raditi planove, strategije studije – kojih se kasnije nitko ne drži. U Hrvatskoj imamo čak 150 službenih strategija, dok jedna susjedna zemlja poput Mađarske ima desetak službenih strategija koje se sustavno provode. Mi izgubimo fokus, ne razlikujemo bitno od nebitnog, i kao posljedicu toga imamo poludemokraciju i poluuređenu zemlju koja je stalno u tranziciji. Moja je želja da se i u hrvatskom izbornom sustavu, pored sadašnje ograničavajuće mogućnosti u kojoj svaki birač ima samo jedan glas kojim može odabrati samo jednu od ponuđenih lista ili opcija, primijeni austrijski i njemački izborni sustav i da se baš sve kandidate za politiku, od najniže lokalne razine, do najviše saborske razine, bira osobno, po imenu i prezimenu, tako da građani biraju kvalitetne osobe, a ne političke opcije. Pri čemu jedan birač ima onoliko glasova koliko ima mjesta u nekoj skupštini ili vijeću te ih raspoređuje na različite opcije i kandidate, ali glas čak može nekome i uzeti, ako ga prekriži. 

Zašto ste se odlučili na upisivanje MBA programa?  

Procijenio sam da mi upis MBA studija donosi veliku mogućnost za stručni napredak, vidjevši da je studij u korak s vremenom, kako u pogledu primjera i sadržaja koji se proučavaju, tako i u pogledu načina rada, odnosa studenata i profesora i da je doslovno 30 godina ispred klasičnog sveučilišta u prijenosu znanja i networkingu.

Koja razlika je u vođenju ljudi i poslovanja prije i nakon završene MBA poslovne škole?

S MBA-om sam sazrio, to mi je bila karika koja mi je nedostajala u profesionalnom životu. Kroz module koje smo prolazili smatram da sam dobio vještine koje su mi nedostajale za poslovni razvoj, kao i networking i razmjenu iskustava s kolegama iz moje generacije i generacija nakon moje. 

Što biste promijenili kada bi imali današnje znanje, ali opet 18 godina?

Otišao bih odmah barem 3 godine u Kinu stjecati iskustvo u raznim projektima i nakon toga još barem 3 godine u SAD. Mislim da su u tim državama ljudi otvoreniji prema promjenama i puno brže i lakše prihvaćaju nove ideje.

Što je bio vaš najveći poslovni, a što privatni izazov?   

Poslovni je svakako bio razvoj poduzeća kroz dosadašnje krize. Preživjeli smo doba nelikvidnosti 90-tih, pa 2009., kao i korona-krizu. Mentalitet poduzetnika se razlikuje od menadžera kompanije – poduzetnik svaki dan mora tražiti rješenja i nove mogućnosti i svaka greška ga više boli jer ju doživljava osobno, jer mu je privatni i poslovni život isprepleten, dok menadžer u kompaniji gleda koji je njegov doprinos korporaciji u izvršavanju ciljeva i plana te koliku ima slobodu i podršku od vlasnika za napredovanje. Poduzetnik u slučaju krize nema štita koji će ga održavati ako dođe do naglog loma u potražnji i mora stvarati znatno veći zaštitnu zonu likvidnosti nego kompanija koja ima puno lakši pristup financiranju. Poduzetnik mora osigurati da u slučaju krize može korištenjem svojih rezervi preživjeti barem 7-10 mjeseci  . Zadnja kriza je pokazala da prva udara one najranjivije koji su prekomjernom dugu ili bez financijskih pričuva… 

Do 2000. godine hrvatski su porezni zakoni kroz „zaštitnu kamatu“ priznavali cijenu uloženog kapitala vlasnika i time poticali firme da se kapitalno osnažuju i stvaraju rezerve, nasuprot zaduživanju .. Na taj način svaka tvrtka koja je imala veći vlastiti kapital, bila je više porezno poticana. Primjerice, trgovačka s malim udjelom vlastitog kapitala plaćala je efektivni porez puno bliže nominalnoj stopi, dok je proizvodna tvrtka s više vlastitog kapitala plaćala puno nižu efektivnu stopu poreza. Međutim nakon naglom promjenom nakon 2000.-te godine prevladao je mentalitet da se poslovni subjekti financiraju putem zaduživanja – što je lakše i brže u odnosu na strpljivo akumuliranje kapitala vlastitim poslovanjem. Nakon 2000. godine se na porezni i svaki drugi način potiče financiranje dugom, nauštrb vlastitog kapitala i takav trend postaje prisutan u čitavoj Hrvatskoj. A onda se dogodi kriza pa firme nestaju kao pokošene, pa čak i one koje imaju stalno tržište. 

Privatno mi je najveći izazov bilo natjecanje za EPSO laureata za institucije  Europske unije, u što sam uložio 120% znanja i mentalnog kapaciteta te sam kroz seriju testiranja, intervjua i  unakrsnih pisanih i usmenih ispitivanja pred EU komisijom iz nekoliko zemalja članica davao odgovore i predlagao rješenja.

Na koji način smatrate da bismo kao poduzetnici i menadžeri mogli učiniti ovo društvo boljim, neovisno od države? Mislite li da ste uspješni u tome? 

Ključ je sudjelovanje. Hrvatsko društvo jedno je od rijetkih gdje se više ljudi okupi na nekom sprovodu nego što ih ode poslušati neku novu ideju koja će im promijeniti život. S druge strane, 70% građana ne sudjeluje kad ih se pita što žele i što misle o izborima, koji im mijenjaju život u narednom razdoblju. Svoju energiju radije troše u raspravama na društvenim mrežama koje nemaju nikakvog efekta. Francis Fukuyama u knjizi „Povjerenje“ prikazuje obrazac ponašanja zajednica koje uspostavljaju povjerenje: one bolje napreduju i skladno se razvijaju. U zajednici gdje tog povjerenja nema, događaju se velike društvene i socijalne razlike. Tako vodim i mjesni odbor, putem kojega pokrećemo razne inicijative, od ulaganja u energetsku obnovu do poticanja ljudi da traže mogućnosti i prilike oko sebe. Tamo volontiram sigurno 15-20 sati mjesečno. Svaki član MBA trebao bi volontirati i sudjelovati i u životu koji nije u njegovoj poslovnoj sferi jer tako najbolje ostajemo u realnosti. 

Što bi savjetovali kolegama menadžerima/poduzetnicima i mladima?

Da ne propuštaju prilike, šire network, ne samo na poslovni svijet, nego i na ljude koji donose odluke u javnoj upravi, politici, da im stalno postavljaju pitanja i traže odgovore. Pored toga da u svom radu prakticiraju pozitivnu misaonu usmjerenost i dobro oblikovane ishode. Također da proučavaju povijesna iskustva razvoja tržišta i nadolazećih promjena, a jedan dobar primjer su djela ekonomista Karl Paul Polanyia. 

Što biste izdvojili od benefita koje Vam pruža MBA Croatia? 

Član sam Udruge jer me inspirira entuzijazam koji se osjeti na svakom susretu, kao i volja svih angažiranih članova za sudjelovanjem. Za razliku od sličnih udruga usmjerenih na upoznavanje ljudi s kojima očekujete sklopiti posao, koje imaju kraći vijek trajanja, MBA Croatia usmjerena je na stvaranje zajedništva, razmjenu znanja i iskustava te njegovanje proklamiranih vrijednosti – izvrsnost, networking, povjerenje. 

Gdje vidite udrugu MBA Croatia za 5 godina?

Kao vodeći brand razmjene znanja, kvalitetnog networkinga i novih ideja, za kojeg u Hrvatskoj i okruženju znaju svi koji su na nekoj upravljačkoj poziciji. S barem dvostruko više članova nego danas, povezanu s udrugama sličnog karaktera u EU i svijetu, posebno onima koje su se isto dokazale, također imaju svoj pogon i ljude te stalno rade na dobrobiti svojih udruga i dijele entuzijazam.

Koji doprinos mislite da možete dati kao profesionalac?

Najviše mogu doprinijeti u organizaciji i komunikaciji s raznim institucijama, s obzirom na iskustva u sportu i javnom djelovanju, organizaciji sportskog kluba, međunarodnih natjecanja, kao i doprinijeti širenju dobrog glasa Udruge.