Ante Mandić

25 godina raftinga

Upoznajte Antu Mandića. Potječe iz siromašne obitelji, završio je Tehničku vojnu akademiju u Zagrebu, napušta vojsku u samom početku raspada Jugoslavije i nakon toga, silom prilika, postaje jedan od najvećih poduzetnika u regiji. 

Kako bi sebe opisali?

Javno, trenutno, imam nekoliko funkcija. U par tvrtki sam savjetnik, ali zapravo nastojim izbjeći operativan rad koji sam obavljao sve do prije tri godine kada sam prodao tvrtku IN2. 

Privatno, prvi put nakon 25 godina sam u životu bio na moru mjesec dana pa me sada strah kako bi se mogao razboljeti od tolikog odmaranja. Imam više vremena za raditi one stvari koje nisam mogao zbog poslovnih obveza; čitati beletristiku, biti aktivan u udrugama i biti gost predavač. 

I dalje živim kako sam i do sada živio, u istom stanu, budim se u isto vrijeme, jednako vrijeme provodim za kompjuterom i družim s istim ljudima. 

Što je sve definiralo Vaš profesionalni put do danas?

Moja priča počinje u Otoku, gradiću pored Vinkovaca gdje se moja obitelj doselila iz jednog sela kod Sanskog Mosta (BiH), kad samo bio osmogodišnje dijete. Bilo nas je petero djece u obitelji, izrazito siromašni, tako nam roditelji nisu mogli jamčiti fakultetsko obrazovanje. Bio sam izrazito dobar učenik pa sam ipak zavrijedio upis u gimnaziju u Vinkovcima. Već u trećoj  godini gimnazije dobio sam stipendiju ondašnjeg Ministarstva obrane koje je time pokušavalo povećati broj polaznika Vojnih akademija iz Hrvatske. Zato sam nakon završetka gimnazije, 1973 godine, morao otići na Tehničku vojnu akademiju u Zagrebu (na Črnomercu). Nakon 5 godina školovanje postao sam vojni inženjer, specijalist za nuklearno oružje, i ujedno časnik s činom poručnika. Kao mladi časnik, prve četiri godine sam proveo u trupi u ulozi komandira voda te čete u vojarni Borongaj gdje se danas nalazi sveučilišni kampus. Nakon te četiri godine, budući da sam bio među najboljim kadetima vojne akademije, vratio sam se na Tehničku akademiju kao predavač. Tamo sam se uz predavanja bavio i istraživačkim radom, rano magistrirao i skoro doktorirao. Pred sam raspad države bio sam i vojni savjetnik na bliskom istoku te vojsku dobrovoljno napustio s činom majora (bojnika) neposredno prije izbijanja domovinskog rata.

Napuštanjem vojske počeo je i moj novi, poduzetnički život. Nova, hrvatska, država je upravo nastajala i svijet oko mene se drastično mijenja. Imao sam 37 godina, nisam znao što bi sa sobom pa sam osnovao tvrtku. Iskreno, osnivanje tvrtke nije bio nekakav vizionarski čin već, kako sam ponekad u šali znao reći, akt očaja. Budući da sam bio bivši oficir, nitko me nije htio zaposliti, a s druge strane onda je tvrtku bilo lako osnovati s kapitalom koje je bio ekvivalentan današnjim 200 eura. Zato su me neko vrijeme i zvali poduzetnikom očajnikom. 

Tijekom mojeg bavljenja nuklearnom fizikom i istraživanjem dobro sam ovladao korištenjem kompjutera kojih je Tehnička akademija imala, za ono vrijeme, u izobilju. Hoću reći dobro sam ovladao metodama izrade softvera odnosno i programiranja. Pošto nikome nije trebalo moje znanje o nuklearnom oružju (danas je situacija pomalo različita) razmišljao sam što ja to mogu ponuditi tržištu kroz novo-osnovanu tvrtku. Tada se razvojem i implementacijom poslovnog softvera malo tko bavio. Hrvatski IT business u začetku uglavnom se temeljio na sklapanju i prodaji hardvera tako da sam shvatio da bi softver mogao biti niša u kojoj je slaba konkurencija i jer nije bila zanimljiva ondašnjim poduzetnicima, uglavnom zauzetim privatizacijskim inženjeringom. 

Vojsci dugujem izvrsno tehničko obrazovanje, sposobnost donošenja odluke i iskustvo u upravljanju organizacijskim sustavima i vođenju ljudi. Mislim da je sve to doprinijelo neočekivanom uspjehu tvrtke koju sam tada osnovao i dao joj ime IN2. 

U početku mi se u tvrtki pridružilo nekoliko mojih kolega i studenata iz vojske koji su bili u sličnoj situaciji kao ja. Bili smo sretni kad smo dobili nekakav posao pa makar nam slabo ili nikako platili. Zaradu smo dijelili na jednake dijelove, radili u stanu u kojem nismo mogli ni sve sobe platiti. Pošto za nas posla nije bilo u hrvatskoj našli smo ga u Kopru (Slovenija) te tako, prisilno, postali izvozno orijentirani. Zbog toga IN2 Grupa danas ima veliku tvrtku u Kopru specijaliziranu za razvoj i implementaciju softvera u Osiguranju. 

Ondašnje ekonomsko okruženje je bilo daleko od poticanja poduzetništva. Nije bilo niti traga od onog što danas zovemo start-up kulturom. Banke su davale novac samo onima koji su bili politički uvezani ili su imali nekakve nekretninske kolaterale. Danas znam da je to za nas bilo dobro jer se nismo mogli niti teoretski zadužiti. Trošili i ulagali smo ono što smo zaradili, bili okrenuti tržištu i zdravo rasli bez ikakvog zaduživanja. Prvi kredit, na kreditni rejting, smo dobili tek 2007. godine te njime djelomično financirali kupnju prve tvrtke. To se ne može uspoređivati s današnjim poduzetništvom i poslovnim okruženjem. 

Druga zanimljiva okolnost je bilo poslovanje u uvjetima brzih promjena u okruženju koje smo zvali tranzicijom. Brzo sam shvatio kako u takvim uvjetima nema smisla bilo što dugoročno planirati nego se suština vođenja i odlučivanja svela na brze reakcije na promjene. Slikovito rečeno, pustili smo da nas divlje tranzicijskih voda nose svojim tokom, a mi smo cijelo vrijeme samo pazili da se naš čamac negdje ne nasuče ili prevrne te strpljivo čekali da u budućnosti uplovimo u mirne vode nekog mora ili jezera. Zato sam taj stil vođenja nazvao raftingom u suprotnosti s “yahtingom” u tim mirnim vodama kad bi razvili nautičke karte i planirali gdje i kada ćemo ploviti. Rezultat je bio da smo ozbiljne poslovne planove počeli raditi tek nakon 15 godina poslovanja kad smo u Grupi imali više od 100 ljudi. Koincidencija da smo tada dobili i prvi kredit od neke banke nije slučajna! No, i dalje sam bio spreman u svakom trenutku promijeniti plan i zgrabiti dobru priliku. 

Kao ilustraciju takvog pristupa, često navodim primjer načina na koji je IN2 ušao u područje zdravstva gdje je danas neosporno regionalni lider. 2009. godine nismo ni sanjali da bi svoje djelovanje mogli proširiti softverom za zdravstvo (točnije bolnice). U travnju te godine doznali smo da se priprema veliki tender za informatizaciju KBC Zagreb. Znali smo kako domaći budžeti takvih informatizacija nisu privlačni stranoj konkurenciji što se obistinilo. Za mjesec dana smo saznali kako postoji mala tvrtka u Pulu (12 ljudi) koja ima rješenje, ali je premala da ga tehnološki, funkcionalno nadogradi i implementira da bi se mogla pojaviti na takvom tenderu. U srpnju smo kupili tu tvrtku, tender je izašao krajem rujna i mi smo ga dobili jer smo imali proizvod, referenci i kritični broj ljudi s domenskim znanjem. Dakle, samo za 5 mjeseci smo bez ikakvog plana, reagirajući na informacije i povoljnu priliku postali smo vodeća tvrtka za informatizaciju bolničkih sustava u regiji. 

I naše širenje u regiji se odvijalo na sličan način. U nedostatku kapitala sve su to bile „greenfield“ investicije gdje smo prvo dobili posao, a tek onda tražili ljude s kojim bi realizirali posao i paralelno osnivali domaću tvrtku kroz koju smo onda širili poslovanje. Moram priznati kako su u početku to bili ljudi koji su se školovali na Tehničkoj vojnoj akademiji i u većini slučajeva bili moji studenti.  

Puno projekata smo dobili na temelju naše agilnosti i činjenice što smo imali jako dobre i predane ljude na koje sam se mogao osloniti da će posao napraviti na vrijeme i dobrom kvalitetom. Radeći na nizu projekata po narudžbi korisnika (to se onda zvalo “custom developement”) stjecali smo domenska znanja iz osiguranja, fondovske industrije i zdravstva. Ta smo znanja poslije ugradili u naše proizvode tako da smo bili rijetka tvrtka koja je skoro pola prihoda ostvarila temeljem svog intelektualnog vlasništva. 

Činjenica da smo neprekidno rasli govori o tome da smo dobro razumjeli regionalno tržište i tehnologiju kojom smo radili. U trenutku prodaje, IN2 Grupu je činilo 12 tvrtki u gotovo svim zemljama regije u kojima je radilo preko 630 ljudi s konsolidiranim prihodom od približno 30 mil. eura. Bili smo definitivno najveća softverska grupa koju veličinom niti danas nitko nije premašio. 

Zanimljivo je da je pri samom kraju mojeg vođenja Grupe tu veličinu je prepoznao i EBRD koji je tražio dobre prilike za ulaganje u tehnološki sektor u regiji. U prvoj fazi su nam ponudili sudjelovanje u njihovom EGP (European Growth Program) programu. U kojem su nam ponudili da izaberemo konzultanta koji će nam pomoći da se reorganiziramo radi lakšeg ulaska EBRD-a u kapital i eventualnog izlaska na burzu. Mi smo izabrali jednog američkog Japanca s velikim iskustvom u IT industriji. Nakon dva tjedna boravka kod nas otvoreno je priznao kako nam nema u čemu posebno pomoći gledajući ‘specifičnosti’ poslovanja u regiji. Sjećam se da mi je rekao da smo u Sillicon Valleyu dao bi nam stotinu korisnih savjeta, a ovako može samo slegnuti ramenima. Zapravo se čudio kako smo uopće dostigli taj stupanj razvoja.

Nakon 25 godina razvoja tvrtke shvatio sam kako je vrijeme da pronađem nekakvu izlaznu strategiju jer treba imati na umu da sam počeo s 37 godina, u šali volim reći kao stari-up! Tvrtka je bila prevelika kako po broju ljudi tako i prostoru na kojem je djelovala tako da mi djeca, iako i sami IT inženjeri, nisu pokazali interes za nasljeđivanjem. U tadašnjem okruženju mi izlazak na burzu nije djelovao realno tako da sam se na kraju odlučio na prodaju.  

Zašto ste se odlučili na upisivanje MBA programa?  

Suradnju s IEDC školom menadžmenta na Bledu nisam uspostavio radi sebe već radi stvaranja menadžera unutar sustava bez kojih nije bio zamisliv tako brz i uspješan rast. Većina menadžera u Grupi je stjecalo iskustvo od programera, preko tim lidera i projekt managera do direktora sektora i članova Uprave. Trebalo ih je samo prepoznati, dati im šansu te osposobiti za to. MBA program se dobro uklopio u iskustvo koje su stekli radeći godinama na raznovrsnim projektima i klijentima tako da mogu reći da sam u stvaranju Grupe imao izvrsne suradnike bez kojih bih to teško postigao. 

Iako sam prošao neke programe na Bledu, to mi nije puno pomoglo jer sam se ipak više smatrao poduzetnikom nego menadžerom. Uvijek sam davao prednost intuiciji nego znanju koje se moglo steći iz knjige. 

Kako ste se snašli u novoj ulozi investitora tijekom posljednje 3 godine?

Nakon prodaje tvrtke našao sam se ponovo na početku. Prije 25 godina sam od vojnika postao poduzetnikom, a sad sam od poduzetnika trebao postati investitor. Imao sam dosta novaca, a jako malo potreba i želja, pogotovo u materijalnoj domeni. Dodatna otežavajuća okolnost bila je da se, prema Ugovoru o kupoprodaji, dvije godine nisam smio baviti informatičkim poslom, barem onim koji je konkurirao IN2 Grupi. Doduše ostala mi je jedna tvrtka iz Grupe koju i danas imam, INsig2, ali u njoj ne radim operativno. 

Pošto sam pročitao dosta studija o poduzetnicima koji se nisu snašli u toj novoj ulozi, odlučio sam poslušati preporuku da prvu godinu ne radim ništa. Ta godina mi je poslužila da na neki način psihološki prebolim razdvajanje od tvrtke koju sam stvorio. Nakon toga sam iskoristio neke prilike za povoljnim investicijama u neke IT tvrtke, dva start-upa, nešto u poljoprivredu pa i nekretnine. Prilikom ulaganja manje me zanima potencijalni profit, a više zanimljivost onog što mladi poduzetnici rade i stvaraju. Hoću reći da primarno volim ulagati u ljude, a manje u programe, stvari i nekretnine.  

Što biste promijenili kada bi imali današnje znanje i novi početak s 18 ili 25 godina?

Početi nešto danas i 1992. godine nije nimalo isto. Hoću reći da bi mi iskustvo stjecano kroz prošlih 25 godina danas malo pomoglo. Mislim kako je zapravo bilo dobro što sam u trenutku osnivanja tvrtke jako malo znao o poslovanju jer za mnoge odluke koje sam donio bilo je više argumenata protiv nego za. Sreća je što za te argumente nisam znao, a odluke sam donosio uz dosta intuicije. Slikovito rečeno, skočio bih u vodu ne videći suprotnu obalu, ali s vjerom kako ću do nje doplivati. 

Na koji način smatrate da bi svatko od nas mogao učiniti ovo društvo boljim neovisno od države?

Pretpostavljam da mislite na članove MBA Croatia?! S obzirom na poslove poduzetničko-menadžerske poslove i pozicije smatram kako možemo dosta napraviti razvojem svojih tvrtki u cilju globalne prepoznatljivosti, zapošljavanjem i osposobljavanjem ljudi, stvaranjem kvalitetnih proizvoda i pružanjem kvalitetnih usluga. Mladim ljudima trebamo omogućiti dobre uvjete za ostanak u zemlji, a to je osnovni uvjet da ovo društvo bude bolje. Udruga MBA Croatia tu može pomoći jačanjem svoje pozicije u Hrvatskoj i povezivanjem sa sličnim udrugama u regiji i Europi.

Što bi savjetovali kolegama menadžerima/poduzetnicima i mladim nadama?

Opustite se, vjerujte u svoj uspjeh, dajte svoj maksimum i prenesite sve dobre vrijednosti i viziju na svoj tim. Matematičkim rječnikom rečeno, neka derivacija vašeg djelovanja u svakoj točki bude pozitivna što će se odraziti na stalni rast. 

Koji doprinos mislite da možete dati kao profesionalac?

Imam široko životno iskustvo jer sam bio profesor, znanstvenik, vojnik, poduzetnik, menadžer i  evo na kraju investitor. Paralelno nuklearni fizičar, stručnjak za vođenje i zapovijedanje, informatičar. Ovome treba dodati kako sam i materijalno neovisan i da volim pomagati ljudima.